Što je to što bi bilo ljudski nagraditi s par novčića više?
Na prvom mjestu je primijećenost! Ne odzdravi li vam osoblje prilikom vašeg ulaska u objekt, a još pritom budete primorani i čekati da dođe do stola i primi narudžbu, bez obzira kakvog okusa bilo ono što će vam servirati, izostanak želje za nagradom u vidu napojnice posve je razumljiv
Ostavljanje bakšiša ili napojnice, garantirano je tema koja vas je bar jedanput u životu zaokupirala i natjerala da se ozbiljno zamislite. Napojnica se u svakoj zemlji drugačije zove, ali isto znači. U Njemačkoj se zove “trinkgeld” što znači novac za piće, engleska riječ “tip” znači dati ili dodati nekome nešto, a naša riječ bakšiš naslijeđena je od Turaka. Bakšiš ili napojnica je mala količina novca koja se daje konobarima, taksistima, nosaču i osoblju po hotelima za kvalitetno obavljenu uslugu. Daje se u ruku u vidu novca, sitnijih apoena, ostavlja se na stolu ili se, kada se čuje vrijednost računa, kaže novi iznos koji je veći od prvobitne vrijednosti.
U nekim zemljama je obveza, u nekim apsolutno nije uvriježena, a postoji još zemalja, poput naše, u kojima to pravilo nije definirano. Mi, s jedne strane imamo poslugu u ugostiteljskim objektima koja tvrdi da im je bakšiš, u ovom recesijskom vremenu, nepoznanica, dok, s druge strane, možemo susresti goste koji će, svi do jednog, potvrditi kako obvezno nagrade uslugu kojom su zadovoljni. U našoj zemlji možemo susresti se i s apsurdom da se vlasnici sa svojim osobljem natječu za bakšiš, pa ćete u nekim objektima račun, bilo da ste zadovoljni uslugom osoblja ili ne, platiti vlasniku restorana koji će “velikodušno” primiti napojnicu u ime onoga koji ju je zaradio.
Tu je i problem ostavljanja napojnice prilikom plaćanja......

Više o ovoj temi u novom broju štampanog izdanja BeHa caffe-a